Piše: Marko Pantić, advokat

 

Iako su oči kako stručne, tako i laičke, javnosti uprte pre svega u referendum o ustavnim promenama koji će se održati 16. januara, valja sve podsetiti na činjenicu da su nam „opšti“ izbori maltene iza ugla. Po najavama predstavnika vlasti, u nedelju 3. aprila ćemo birati predsednika Republike (jer aktuelnom ističe petogodišnji mandat) i novi saziv Narodne skupštine. Razlozi za raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora bi siguno zaslužili posebnu analizu, ali ćemo se zbog formata ovog teksta baviti pravnim okvirom na osnovu kojih će i predsednički i parlamentarni izbori biti sprovedeni.

Pre svega, moramo istaći da postoji nepisano pravilo u evropskoj pravnoj tradiciji koje nalaže da se najmanje godinu dana pred izbore ne menjaju izborni zakoni. To pravilo je grubo prekršeno prošle godine, kada je nepunih pola godine pred redovne parlamentarne izbore smanjen cenzus za ulazak u parlament sa 5% na 3% dobijenih glasova – to je učinjeno izmenom Zakona o izboru narodnih poslanika. Iako su tada sve opozicione partije gotovo jednoglasno osudile takav potez vlasti, ocenjujući da predstavlja svojevrstan „mamac“ za opoziciju kako bi izašla na izbore (jer je prethodno proglasila da će iste bojkotovati) – danas nemamo disonantnih tonova po tom pitanju. Iako se mogao u razmatranje uzeti argument je situacija drugačija zbog pandemije te da bi na svaki način trebalo „olakšati“ i manjim partijama da učestvuju u izbornom procesu – mišljenje autora ovih redova je da je prvesntveno trebalo vratiti cenzus na 5% – kako je bilo do prošle godine. Smanjenje cenzusa dovodi do veće fragmentacije, posebno u redovima opozicije, dok na strani vlasti imamo jednu dominantnu stranku. Smatram da su se opozicione partije u poslednjih deset godina dovoljno „oduzimale“, te da je možda vreme da počnu i da se „sabiraju“.

Međutim, pomenuto pravilo nije ispoštovano ni ove godine. Vladajuća većina je ponovo izmenila Zakon o izboru narodnih poslanika, kao i (novitet) Zakon o izboru predsednika Republike kao i Zakon o lokalnim izborima – sve pod izgovorom unapređenja izbornog procesa. Izmene pomenutih zakona su, kao i ostali zakoni u poslednje vreme, donete po hitnom postupku, nekoliko meseci pre početka same izborne kampanje. Najveću izmenu iz „kontigenta izmena u 2021. godini“ predstavlja uvođenje tzv. izborne administracije srednjeg nivoa – kako u sprovođenju izbora za narodne poslanike, tako i prilikom izbora predsednika Republike. Dakle, pored Republičkčke izborne komisije i biračkih odbora (kao dosadašnjih organa) u proces se uvode i lokalne izborne komisije (koje su do sada sprovodile samo lokalne izbore). Ovim se menja praksa koja postoji u našoj zemlji duže od 20 godina i postavlja se pitanje da li postoji objektivna mogućnost stručno obučiti tu novu administraciju da obavi posao kako valja.

Takođe, izmenama zakona stvara se mogućnost za povratak u igru instituta „blanko ostavki“. Naime, aktuelno zakonsko rešenje predviđa da potpis poslanika (podnosioca ostavke) mora biti overen, te da je overa punovažna ako je urađena nakon što je poslaniku potvrđen mandat. Zakonsko rešenje (sada već prethodno) je po mišljenju autora bilo bolje – predviđalo je da je ostavka punovažna ako je podneta u roku od 3 dana od dana overe potpisa.

Interesantno je pomenuti i izmenu Zakona o izboru predsednika Republike koja će nesumnjivo pogoditi aktuelnoj vladajućoj većini. Naime, novim zakonskim rešenjem je predviđeno da će se redosled kandidata na listi kandidata za izbor predsednika utvrđivati prema redosledu kojim su proglašene njihove kandidature. Time se promenilo staro pravilo, koje je po mišljenju autora bilo pravednije i bolje, da se redosled kandidata određuje uz pomoć žreba uz prisustvo predlagača izbornih listi.

Ovo su po našem mišljenju bile izmene koje su „najviše“ zaslužile komentar. Aktuelna vlast je ostavila mogućnost donošenja pravilnika i drugih podzakonskih akata kojima bi se moglo intervenisati u izborni proces, a koji do nastanka ovog teksta nisu doneti. Posebno će biti interesantan pravilnik koji će se odnositi na tzv. „funkcionersku kampanju“ – to je ona situacija kada u izbornoj kampanji predstavnici vlasti nadgledaju početak nekih građevinskih radova uz opasku da su na događaju prisutni kao „funkcioneri“ a ne kao političari – kao da je moguće ta dva svojstva tako lako odvojiti. Sadašnje rešenje koji su postigli predstavnici vlasti i opozicije koja je pregovarala uz prisustvo evroparlamentaraca – jeste da u roku od 10 dana do početka izbora – mediji neće izveštavati sa događaja na kojima se političari pojavljaju u svojstvu funkcionera.

Iako je bojkot prethodnih parlamentarnih izbora izvršio nesumnjiv pritisak na vladajuću većinu, deluje da izborni uslovi nisu značajno bolji od onih kakvi su bili u leto 2020. godine. Neka od novih rešenja „na papiru“ deluju dobro, ali ostaje pitanje da li imamo institucije dovoljno jake za njhovo provođenje u delo, ili će sve opet zavisiti od dobre volje vladajuće većine.

By