Nalazimo se na kraju jednog izbornog ciklusa. Rezultat upravo održanih izbora nam govori da je oko 2 miliona naših sugrađana podržalo izbornu listu vladajuće stranke i da je za njihovog koalicionog partnera glasalo još nekih 350 hiljada ljudi. Pored dve najveće stranke u Srbiji, izborni, doduše krnji, cenzus (ne računajući stranke nacionalnih manjina) je prošla još samo lista dosadašnjeg predsednika Gradske opštine Novi Beograd – Aleksandra Šapića. Cinici su u izbornoj noći govorili da će jedina opozicija u novom sazivu Skupštine biti tri poslanika stranke Sulejmana Ugljanina. 

Gde je tu opozicija? Ili, da ne grešim dušu prema Šapiću, gde je ostatak opozicije? Onaj jači deo (sudeći po relevantnim istraživanjima javnog mnjenja) je ostao dosledan svom obećanju da će bojkotovati izbore. Ipak, i pored bojkota Saveza za Srbiju, na ovim izborima smo imali ipak veliki broj opozicionih lista. O tome kakva je njihova odluka bila dovoljni govori izborni rezultat: najbliži ovom krnjem izbornom cenzusu bio je Pokret za obnovu Kraljevine Srbije – politička organizacija koju čine mahom kadrovi Srpskog pokreta obnove. Pokret slobodnih građana Sergeja Trifunovića, iako je sebe smatrao najjačom pojedinačnom opozicionom grupacijom nije uspeo da dobaci ni do 2 odsto podrške. Od PSG su bolje prošli i lista Dosta je bilo, koja je ipak ostala ispod ovog krnjeg cenzusa i tako doživela i treći za redom izborni debakl (nakon predsedničkih i prestoničkih izbora) kao i koalicija vrlo upitnog naziva „Metla 2020“. Do 1 odsto nisu uspeli da dobace ni mlade snage – Pokret „1 od 5 miliona“, a možda najveće razočaranje je bio rezultat stranke bivšeg premijera Zorana Živkovića koja je dobila oko 10.000 glasova. 

Ovo su bili možda najizvesniji izbori u Srbiji u proteklih 20 godina. Ogromna pobeda naprednjaka i drugo mesto SPS-a se nije dovodilo u pitanje. Pitanja koja su izazivala najviše pažnje javnosti bila su vezana za izlaznost na republičkim izborima i ko će osim naprednjaka i socijalista preći cenzus od 3 odsto. Što se lokalnih izbora tiče, najviše se pratilo kakav će rezultat biti u Paraćinu i Šapcu. Naprednjaci su pobedili u oba grada, s tim što će u Šapcu biti ponovljeni izbori na 27 biračkih mesta tako da konačnih rezultata još uvek nemamo. Opozicija je, nažalost, nastavila da radi ono što jedino konstantno radi u poslednje 4 godine – da se optužuje međusobno. Iz redova političkih organizacija koje su bile u bojkotu lete etikete prema ovim koji su izašli na izbore da su „izdajnici“ i/ili „Vučićevi plaćenici“. Ovi pak njima uzvraćaju da su „namerno pustili Vučića da uzme apsolutnu vlast“. 

Postoji li nada da Srbija može bolje? Apsolutno sam siguran da postoji. Problem je što su je opozicioni politički akteri nisu poudili. Kada se ugrubo pogleda u godinu dana iza nas, deluje da od jula prošle godine pa do danas traje međusobno prepucavanje opozicionra u Srbiji. Za sve to vreme vlast radi ono u čemu je možda i jedino uspešna: čvrsto drži svoje postojeće biračko telo i svakodnevno pokušava da na razne načine uveća korpus svojih birača. 

Ipak, kada se radi o ovoj kritici opozicije moramo biti elementarno pošteni. Svestan sam da sve opozicione organizacije deluju pod užasnim uslovima – posebno u unutrašnjosti naše države. Njihovi članovi i aktivisti su izloženi pretnjama i ucenama nekada na dnevnoj bazi. U svim tim okolnostima, nekad nema ni najnižih uslova za uopšte bavljenje politikom. Ali ipak, opozicioni akteri moraju da nam ponude nadu. Prvo ovi iz Beograda da ponude nadu svojim članovima i aktivistima na lokalu da izdrže te pritiske i da je SNS pobediv. A onda svim opoziciono nastrojenim ljudima u Srbiji kojih je mnogo. Potrebna im je nada da Srbija može bolje i da bi dolaskom na vlast sadašnjih opozicionih grupacija zaista i bilo bolje. Ako može Erdoganova stranka da izgubi Instanbul i Ankaru, a Orbanova Budimpeštu – siguran sam da opozicija može da pobedi u Beogradu, Novom Sadu ili Nišu, za početak. Najiskrenije se nadam da će opozicioni lideri konačno prevazići sve međusobne sujete i nesuglasice i sesti za jedan sto. Nadam se i da će nakon tog „sedenja“ ustati i ponuditi svim građanima jasnu alternativu. Srbija mora bolje. 

Marko Pantić