Dvadeset prvog maja prošle godine poslanici vladajuće većine su izglasali izmene Krivičnog zakonika koje su krenule da se primenjuju 1. decembra 2019. Inicijativu za ove promene pokrenula je Fondacija „Tijana Jurić“ sa ciljem uvođenja kazne doživotnog zatvora kao i zabrane korišćenja instituta uslovnog otpuštanja osuđenog za određena krivična dela. Ova fondacija se od samog osnivanja zalaže za pomenute izmene zakona, ali je do proleća prošle godine vladajuća većina prosto ostala nema na sve apele. Kao „grom iz vedra neba“ u stručnim krugovima je pukla vest koju je saopštio ko drugi do predsednik Republike. „Vlada će usvojiti predloge Fondacije „Tijana Jurić“ i u skupštinsku proceduru uputiće predlog za izmene Krivičnog zakonika“, izjavio je tada Aleksandar Vučić.

Od trenutka te objave, stručna, ali i laička javnost koja je pratila ceo proces, svedočile su velikom licemerju od strane vladajuće većine. Naime, iako je Fondacija „Tijana Jurić“ inicirala ove izmene, zvanični predlagač zakona bila je Vlada – predlog koje je izradilo Ministarstvo pravde. Istina je da su svi predlozi Fondacije usvojeni, ali su (do mogućnosti uvida u Predlog) prećutane mnoge „prateće“ izmene koje je ministarstvo predložilo, a za koje nismo dobili adekvatno obrazloženje. Umesto obrazloženja i stručne debate – dobili smo pomenuto licemerje. Svako ko se usudio da sa stručnog aspekta kritikuje predložene izmene zakona doživljavao je svojevrsni progon od strane poslanika vladajuće većine kao i provladinih medija. Svi kritičari su bili targetirani kao „mrzitelji dece“, „zadrti formalisti“ i „nehumani ljudi“ koji „štite pedofile i ubice dece“.

Šta se zapravo dogodilo?

Fondacija „Tijana Jurić“ je kao glavne predloge za izmene zakonika proklamovala novu najtežu krivičnu sankciju – kaznu doživotnog zatvora kao i onemogućavanje korišćenja instituta uslovnog otpusta za osuđenike u 5 krivičnih dela koje bi za posledicu imala smrt deteta nad kojim je krivično delo izvršeno. Protiv kazne doživotnog zatvora struka nije imala brojne zamerke – ta sankcija je postojala u našoj krivično pravnoj sistematici duže od jednog veka. Glavna zamerka je bila ta što evropka praksa ljudskih prava zabranjuje da se jednom dostignuti nivo ljudskih prava kasnijim izmenama zakona (ili drugim merama) vraća „unazad“. Međutim, kako je do izmena glavna krivična sankcija bila kazna zatvora u trajanju od 40 godina – jasno je da je u praksi i ova sankcija za mnoge osuđenike zapravo predstavljala doživotni zatvor. 

Ono što je struka gotovo jednoglasno osudila jeste propisivanje zabrane instituta uslovnog otpuštanja. Sa pravom se isticalo da je doživotni zatvor bez mogućnosti uslovnog otpuštanja zapravo „smrtna kazna na odloženo“. Osim pomenutih 5 krivičnih dela u kojem je isključena mogućnost uslovnog otpuštanja, u ostalim slučajevima je moguće zahtevati uslovni otpust nakon proteka 27 godina na izdržavanju kazne zatvora. Stava sam da se ni Ministarstvo pravde, ni Vlada, a ni poslanici koji su izglasali predmetne izmene zakonika nisu ni najmanje potrudili da obrazlože ovakvo zakonsko rešenje. Ponovo smo umesto struke dobili licemerje, patetiku i optužbe za „mržnju dece“ i „zaštitu pedofila i ubica“. Bilo kako bilo, izmene zakonika su usvojene i u ovom trenutku se u našoj zemlji primenjuju već duže od godinu dana.

Šta su predlagači „propustili“ da saopšte laičkoj javnosti?

Uz predloge Fondacije, Ministarstvo pravde je u izmenama implementiralo mnoge odredbe o kojima nije bilo nikakve diskusije. Tako smo dobili kaznu doživotnog zatvora kao glavnu krivičnu sankciju koja je sada propisana za sva krivična dela za koja je ranija bila propisana kazna zatvora od 40 godina – iako to Fondacija nije zahtevala. Usled tendencija pooštravanja kriminalne politike za mnogo krivična dela su povećani i opšti minimum i opšti maksimum krivičnog kažnjavanja. Uveden je institut „specijalnog povrata“ kao obavezna otežavajuća okolnost. Smanjena je mogućnost korišćenja sankcije uslovne osude na krivična dela za koja je kao glavna sankcija propisana kazna zatvora u trajanju do 8 godina (do izmena bila do 10 godina). U članu koji propisuje svrhu kažnjavanja dodata je retribucija – „ostvarivanje pravednosti i srazmernosti usled učinjenog dela i težine krivične sankcije“ – sve u cilju „suzbijanja kriminaliteta i vršenja krivičnih dela“. 

Ovakvim postupcima je vladajuća većina još jednom uz veliku pompu i najave o „ratu sa kriminalom“ izbegla stručnu debatu i javnu raspravu pre izmena jednog od nosećih zakona. Umesto sistemskog bavljenja problemom, dobili smo izmene koje u praksi možda mogu doneti više štete nego koristi. Kada se teško krivično delo izvrši nad detetom mlađim od 14 godina (što je granica koju propisuje KZ za „dete“) tu je jasno da su zakazale mnoge institucije sistema i da se ispravka ne može činiti zakonodavnim intervencijama. 

Odavno je poznato da kada kriminalci planiraju zločin retko kada čitaju Krivični zakonik i potencijalnu kaznu zatvora koja im preti. Praksa nas uči da mnogo više računa vode o činjenici hoće li ili neće biti uhvaćeni. Možda bi u budućnosti trebalo gledati u tom pravcu i osnažiti policiju i tužilaštvo kao organe gonjenja, a zakonodavne intervencije u krivično zakonodavstvo ostaviti struci. 

Piše: Marko Pantić