Piše: Dajana Ostojić

Teško je reći koliko smo samo puta za prethodnih deset godina, od kada traje dijalog između Beograda i Prištine pod okriljem Evropske unije, čuli konstataciju „da bi pravno obavezujući sporazum mogao da bude postignut do kraja godine”. Međutim, stanje u dijalogu već neko vrijeme najbolje opisuje jedna rečenica predsjednika Srbije – „Ni oko čega nismo uspjeli da se dogovorimo“.  Iako zvanični Beograd uporno nastoji da dijalog koji se trenutno odvija između dvije strane predstavi kao dijalog tehničke prirode, te da se još uvijek pregovara o tehničkim, a ne o statusnim pitanjima, sam je Miroslav Lajčak kao izaslanik EU za dijalog  u nekoliko navrata naveo da u dijalogu između Beograda i Prištine „ništa nije tehničko“, te da je sve „visoko političko“. Iako je još 2011. godine načelno zamišljeno da se sam proces dijaloga fokusira na praktična pitanja koja će olakšati živote građana, postavlja se pitanje šta je konkretno učinjeno da se stanje na terenu poboljša, te u kom pravcu u ovom trenutku plovi kosovski brod?

Izvor: RSE

Naime, reklo bi se da bi najvažniji zadatak srpske strane u dijalogu između Beograda i Prištine trebalo da bude zaštita i garantovanje bezbjednosti Srbima na Kosovu. Međutim, samo tokom 2021. godine imali smo ukupno 90 napada na Srbe i njihovu imovinu na KiM, a za ta djela niko do sada još nije odgovarao. Uostalom, kao ni za napade svih prethodnih godina. Prije samo nekoliko dana, trojica Albanaca su brutalno pretukla Nikolu Perića kod Gnjilana dok se vraćao sa ispaše stoke. Dakle, Srbi koji su ostali na KiM i dalje nisu bezbjedni, te dijalog na tom polju ne donosi nikakve vidljive rezultate. Što se tiče povratka raseljenih lica, što je takođe jedan od prioriteta u dijalogu, slučaj prve povratnice u Đakovici, Dragice Gašić, pokazao se kao skandalozan za 21. vijek za teritoriju koja se nalazi u srcu Evrope. Postavlja se pitanje šta je konkretno preduzela država Srbija da je zaštiti i garantuje osnovna ljudska prava? Osim nekoliko izjava direktora Kancelarije za KiM Petra Petkovića i fotografija sa gospođom Dragicom – očigledno ništa. Međutim, cinična je i neutemeljena hajka nacionalističkog spektra o tome kako se, navodno, o tom slučaju nisu izjašnjavale nevladine organizacije u Srbiji, što je gnusna laž i lako provjerljiv podatak. Teško da je bilo ko mogao ostati nijem na svu torturu kroz koju gospođa Gašić prolazi poslednji period od strane kosovskih Albanaca.

Pred poslednji sastanak između dvaju pregovaračkih strana u Briselu brojni analitičari kako u Srbiji, tako i na Kosovu, očekivali su da će doći do bar nekog napretka u samom dijalogu, da će se razgovarati o formiranju Zajednice srpskih opština, o otvaranju grobnica, električnoj energiji i Gazivodama, međutim, ništa od toga se nije desilo. Kosovska strana do sada generalno nije ispoštovala većinu odredbi na koje se obavezala potpisivanjem tzv. Briselskog sporazuma 2013. godine, a najvažnija se svakako tiče formiranja Zajednice srpskih opština, koju bi činile četiri opštine sa Severa Kosova sa srpskom većinom, kao i šest opština na jugu. Danas to „pravdaju“ time da navodno u pravnom i ustavnom poretku Kosova nije moguće udruženje na etničkoj osnovi, već samo na razvojnoj ili geografskoj. 

Iz ove poslednje dvije runde pregovora u Briselu održanih tokom ovog ljeta, kada su se prvi put na najvišem nivou zajedno sa evropskim posrednicima sastali predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i premijer Kosova Aljbin Kurti, vidimo da dijalog trenutno stoji u mjestu i da se obje strane međusobno obračunavaju na krajnje nediplomatski način. Predsjednik Vučić u svom maniru ističe da se kosovski premijer „detonirao“ kada mu je on saopštio da Srbija nikada neće priznati nezavisnost Kosova, dok je Kurti optužio Srbiju za tri genocida nad kosovskim Albancima još od 19. vijeka, kada je Srbija i zvanično stekla nezavisnost. Situaciju dodatno usložnjava to što se na proljeće 2022. godine očekuju izbori u Srbiji na svim nivoima, dok se na Kosovu održavaju lokalni izbori, te se ne može očekivati da će bilo koja od strana u dijalogu biti spremna na bilo kakve ozbiljnije ustupke. Prije bi se moglo reći da postupci i jedne i druge strane i ostajanje pri čvrstim stavovima, te podilaženje svom biračkom tijelu zapravo čini dio predizborne kampanje, jer je politička situacija i u Srbiji i na Kosovu izuzetno zategnuta. 

Izvor: NSPM 

U poslednjih par mjeseci pojavila su se i tri tzv. non pejpera koja su uzburkala dovoljno poljuljane odnose na Zapadnom Balkanu, jer predlažu da rješenje kosovskog pitanja bude postignuto formiranjem nacionalnih država i podjelom teritorija. Međutim, reklo bi se da ti dokumenti služe isključivo za opipavanje pulsa i sagledavanje reakcija i jedne i druge strane, jer prekrajanje granica na Balkanu u mirnodopskim uslovima nije moguća misija. Sa druge strane, u septembru ističe moratorijum na lobiranje Kosova za članstvo u međunarodnim organizacijama, dok za Srbiju ističe moratorijum na lobiranje za povlačenje priznanja nezavisnosti Kosova, čime su se dvije strane obavezale potpisivanjem tzv. Vašingtonskog sporazuma u septembru prošle godine u Beloj kući. Ostaje da vidimo za kojim potezima će posegnuti strane nakon isteka moratorijuma i do koje granice će ići, posebno imajući u vidu predizborni period.

U proteklih deset godina od kako je kosovsko pitanje premešteno iz Ujedinjenih nacija pod okrilje Evropske unije, kosovska i srpska strana postigle su oko 30 različitih sporazuma od kojih mnogi nisu realizovani na terenu. Postavlja se pitanje da li EU uopšte ima kapacitet da riješi tako osjetljivo pitanje ili će i ovog puta biti neophodno pribjeći tzv. Dejton diplomatiji na čelu sa Sjedinjenim Američkim Državama koja se vodi idejom “zaključati sve strane dok se ne postigne dogovor”, kao što je to bio slučaj u bazi Rajt-Paterson kod Dejtona 1995. godine? Da li je neka nova međunarodna konferencija  na kojoj bi se odlučivalo o daljoj sudbini Kosova i Srbije jedino realno rješenje, vrijeme će pokazati.

Autorka je master politikolog za međunarodnu bezbednost i projekt menadžer u Savetu za strateške politike 

By