Piše: Anja Kurteš 

Ovih dana je na našim prostorima sve aktuelnije pitanje zaštite životne sredine, kao i pitanje da li se, kao država i građani, dovoljno brinemo o okruženju u kojem živimo. Tema je posebno dobila na značaju kada se pojavila vest da velika rudarska kompanija Rio Tinto planira da uloži preko dve milijarde evra u cilju iskopavanja i eksploatacije jadarita – posebne vrste rude koja je pronađena u Srbiji i koja je značajna za proizvodnju litijuma. Pored ove, aktuelne su i teme štetnosti mini hidroelektrana, raznih fabrika, pa i termoelektrana, po životnu sredinu. Građani su zabrinuti i zbog velikih klimatskih oscilacija koje su svake godine sve više primetne, zbog čega se neretko može čuti kako više ne postoje četiri godišnja doba, već dva i zabrinutost zbog učestalosti elementarnih nepogoda u vidu poplava, požara, ekstremnih vrućina i zemljotresa. U narodu se to, mahom, povezuje sa neodgovornošću država, velikih kompanija, ali i samih građana prema planeti na kojoj živimo.

Image: Getty

Pošto je ovaj tekst, pre svega, pisan iz pravničkog ugla, najviše ćemo se pozabaviti pozitivnim propisima Evropske unije, regiona i Republike Srbije koji se odnose na zaštitu životne sredine i videti da li su kvalitetni i u kolikoj se meri oni primenjuju. Međutim, pre nego što se pozabavimo konkretnim pravnim aktima, treba da posvetimo pažnju razlici u razvijenosti zemalja Evropske unije i većine balkanskih zemalja kojima pripada i naša zemlja. Poznato je da se industrijska revolucija u 18. i 19. veku smatra jednim od najvećih pomaka u razvoju čovečanstva. Njeni efekti su bili najočigledniji na području Velike Britanije, iz koje je i potekla, da bi se kasnije proširili u istom obimu na Zapadnu Evropu i Severnu Ameriku. Upravo se ove države danas smatraju najrazvijenijim na svetu zbog čega su i zagazile na novi, još viši, stepen razvoja – intenzivnu brigu o zaštiti životne sredine i preorijentisanje celokupnog života i privrede na energetski održiv i ekološki prihvatljiv model. Mnoge druge države, uključujući i našu, i dalje kaskaju na tim „stepenicima“ razvoja. Iz tog razloga se, kao neminovno, postavlja pitanje da li je moguće preskočiti taj ekološki „prljav“ stepenik razvoja (kroz koji su prošle pomenute najrazvijenije zemlje) i direktno zakoračiti na onaj čisti, ekološki osvešćen i prihvatljiv. 

Naši propisi, kao i različiti bilateralni i multilateralni dogovori u okviru Balkana, kažu da pokušavamo.  Evropska unija je 2019. godine predstavila „Evropski zeleni plan“ u okviru koga je predviđeno da EU do 2050. godine postane klimatski neutralna, da se smanjenjem zagađenja zaštite ljudi, biljke i životinje, kao i to da se pruži pomoć privredi u cilju zauzimanja vodećeg položaja u području čistih proizvoda i tehnologija. Plan uključuje teritoriju cele Evropske unije – dakle i razvijene i one manje razvijene države. Pri tome, ključna karakteristika ovog plana jeste što predstavlja novu strategiju rasta EU, na osnovu koje će se smanjiti štetne emisije, a otvarati nova radna mesta. Ovakva strategija obuhvata otprilike svaki aspekt života – od čistijeg vazduha, vode, zemljišta, preko intenzivne reciklaže i ekološki zdravijeg javnog prevoza, sve do obnavljanja kuća, škola i ostalih građevina. 

U tom svetlu su zemlje regiona, uključujući i našu, 10. novembra 2020. godine u Sofiji potpisale Sofijsku deklaraciju o Zelenoj agendi za Zapadni Balkan, koja je i predviđena pomenutim Evropskim zelenim planom. Ovom Deklaracijom je propisano preduzimanje niza mera u cilju postizanja zdravije životne sredine i saniranja posledica ekološki štetnog načina života i privređivanja.  Mere su podeljene u pet različitih oblasti: klima, energija i mobilnost, cirkularna (kružna) ekonomija, sprečavanje zagađenja, održiva poljoprivreda i proizvodnja hrane, i biodiverzitet. Drugim rečima, i mi smo na sebe preuzeli obavezu da do 2050. godine postanemo energetski, odnosno klimatski neutralni (što, zapravo, znači da se nivo štetnih emsija smanji na isti ili manji nivo od onog koji planeta može prirodno da apsorbuje), da povećamo udeo obnovljivih izvora energije, kao i da damo prioritet energetskoj efikasnosti i njenom poboljšanju u svim sektorima. 

Rudnik Rio Tinto u Španiji FOTO: Shutterstock

Kada je reč o Srbiji, ispred nas je dugačak put do dostizanja klimatske neutralnosti. Najveća prepreka koja nas očekuje jeste smanjenje korišćenja uglja, imajući u vidu da oko 70% energije proizvodimo upravo iz njega. Početni korak jeste izrada Nacionalnog energetskog i klimatskog plana koji će obuhvatiti period od 2021. do 2030. godine, sve vreme imajući u vidu viziju za 2050. godinu. Pripreme za izradu ovog plana su već u toku, u okviru kojih je Vlada tokom 2021. godine usvojila četiri nova zakona koja su neophodna da bi se pristupilo njegovoj izradi. Ti zakoni obuhvataju Zakon o korišćenju obnovljivih izvora energije i Zakon o energetskoj efikasnosti i racionalnoj upotrebi energije, kao i izmene i dopune dva zakona – Zakona o energetici i Zakona o rudarstvu i geološkim istraživanjima. Ovi zakoni uvode niz pozitivnih rešenja od kojih ćemo nabrojati samo neka. Pre svega, trebalo bi da podstaknu investicije u izgradnju vetroparkova i solarnih elektrana, čime bi se smanjila upotreba uglja, ubrzala dekarbonizacija i ujedno uvećalo korišćenje obnovljivih izvora energije. Uz to, zabranjena je i izgradnja hidroelektrana bilo kog tipa u zaštićenim područjima, što bi, samo po sebi, trebalo povoljno da utiče na ekosistem. Takođe, predviđene su i subvencije do 25% za zamenu dotrajalih stolarija, zamenu grejnih sistema energetski efikasnijim i postavljanje novih izolacija na krovovima i fasadama, čime bi se smanjilo rasipanje energije. Konačno, još jedna značajna izmena tiče se stvaranja uslova za efikasnije i održivo upravljanje mineralnim i drugim geološkim resursima, kao i povećanje investicija u geološka istraživanja i rudarstvo. Značaj ove izmene se ogleda u činjenici da Srbija raspolaže priličnom količinom rudnih rezervi, čije bi eksploatisanje, uz poštovanje svih preuzetih obaveza u pogledu zaštite životne sredine, moglo povoljno da utiče na razvoj naše zemlje.

Ipak, pred Srbijom stoji izazovno „žongliranje“ između razvoja privrede kroz privlačenje investicija u raznim granama poslovanja i poštovanja najviših evropskih i svetskih standarda u pogledu zaštite životne sredine i energetske efikasnosti. Jedan od većih izazova leži u tome da su, kroz istoriju, razvoj privrede na temeljima industrijske revolucije i zaštita životne sredine isključivali jedno drugo. Pored toga, posebnu pažnju u ekološkoj tranziciji treba obratiti na problematiku gradova čije privrede cirkulišu oko, po pravilu, jedne veće fabrike. Veći deo stanovništva u tim područjima mahom je zaposlen u takvim postrojenjima, te ukoliko bi ih, kao krajnje rešenje, bilo neophodno zatvoriti zbog štetnog ekološkog uticaja i delovanja u skladu sa preuzetim obavezama, postavlja se pitanje na koji način izbeći ekonomski kolaps čitavih okruga. Ovo su samo neke od nedoumica koje se mogu javiti prilikom prelaska na klimatski neutralnu stranu, čija bi detaljna analiza ovom prilikom zahtevala mnogo duži tekst. 

Međutim, ukoliko bi se, u našem slučaju, na pravi način iskoristile prednosti i jedne i druge strane, mogli bismo da se nadamo razvoju zemlje uz minimalni ili nikakav negativni uticaj na životnu sredinu, što verujemo da je u interesu svih. Propisi koji su doneti stvaraju dobru osnovu za zdraviju životnu sredinu, te ostaje da vidimo u kojoj će se meri poštovati i primenjivati i na koji način ih možemo prilagoditi stepenu razvoja u kom se nalazimo. Zbog toga je, pre svega, na svima nama zadatak da još više vodimo računa o okolini u kojoj živimo, kao i da se interesujemo za donošenje i, posebno, primenu novih propisa iz ove oblasti. Za sam kraj, mali podsetnik za sve nas da svakog dana preduzmemo bar jedan korak kojim ćemo zaštiti našu planetu, tako što ćemo više reciklirati, koristiti biorazgradive ambalaže, štedeti pijaću vodu i električnu energiju, jer samo zajedno i udruženim delovanjem možemo doprineti zdravijoj životnoj sredini u kojoj će moći da žive i neke nove, mlađe, generacije. 

Autor je advokat 

By