Parlamentarni izbori uz pojedine lokalne izbore održani su 30. avgusta u Crnoj Gori na kojima je pokrenut demokratski točak promena i smenjivost vlasti. Prvi put nakon 30 godina, Milo Đukanović zajedno sa svojim koalicionim partnerima nema magičnu većinu od 41 poslanika za koju se izborila ideološki heterogena opozicija koja je izašla u tri kolone. Nakon pobede crnogorske opozicije na izborima, regionom se rasrpšio entuzijazam da su promene moguće i tamo gde su najmanje izgledne. Posebno su počela da se postavljaju pitanja i da se pokreću rasprave koje se odnose na to da li je crnogorski recept opozicije primenjiv i u Srbiji i u kojoj meri srpska opozicija može naučiti od crnogorske.

Ovi izbori održani su u okviru političke krize u Crnoj Gori uzrokovane tenzijama i masovnim protestima u vezi donošenja spornog Zakona o slobodi veroispovesti koji je imao neustavne i diskriminativne elemente. Na talasu tog nezadovoljstva uz podršku Crkve konzervativnom delu opozicije, opozicija je uspela da dobaci do tanke većine od 41 poslanika čime je nakon 30 godina započet proces smene autoritarnog režima. Zanimljivo je da je gubitak izbora DPS-a, osim što je s jedne strane javnosti u regionu izazvao ushićenje, s druge strane izazvao aktiviranje raznih javnih ličnosti i intelektualaca stajući u paranoičnu odbranu Đukanovićevog autoritarnog režima. Ostaje nejasno kako pojedini iz tog „fan kluba“ mogu da se ne osete licemernim boreći se protiv autoritarnih struktura u svojim zemljama ali bezuslovno podržavajući jedan takav u Crnoj Gori. Osim anahronih kritika i besmislenog pojednostavljivanja na „pro-zapadnog, modernog“ Đukanovića s jedne strane i „ultra-konzervativnu, srednjevekovnu, rusofilsku i pro-srpsku“ opoziciju s druge, ove figure u potpunosti zanemaruju autoritarni i kriminalni karakter dosadašnje vlasti. Ne negirajući da u pojedinim opozicionim strukturama postoje retrogradni nacionalistički delovi, postavlja se pitanje, u odbranu čega se tako grčevito staje? Da li je to autoritarno upravljanje državom, centralizovana vlast oličena u jednom čoveku, endemski raširena korupcija zbog koje gomila ljudi svake godine napušta zemlju ili je to možda kriminalni karakter dosadašnjeg režima? Pre nego što se neko upusti u bilo kakvu odbranu padajućeg režima, bilo bi fer pre toga čuti odgovore na neko od ovih pitanja. Kritike i skeptičnost često dolaze iz pravca o „povratku devedesetih“, međutim, zapravo je Đukanović taj koji potiče iz političkog mulja devedesetih, vladar sa stažom od 30 godina koji je vodio isključivu nacionalističku politiku stvarajući podele i kao takav upravo je on predstavnik devedesetih.

Postoje značajne sličnosti između odlazećeg režima u Crnoj Gori i vlasti Aleksandra Vučića. Ipak, daleko od toga da te sličnosti znače jednostavno uspešno prepisivanje recepta crnogorske opozicije kako bi se oborio autoritarni režim u Srbiji. Ovi režimi slični su u tome što imaju karakter kompetitivnog autoritarizma, sprezi sa kriminalnim strukturama, centralizovanoj vlasti oličenoj u jednom čoveku, zarobljenoj državi ali i koruptivnim delima koja spajaju lidere ovih vlasti poput „Beograda na vodi“. 

Ipak, kada se zagrebe ispod površine, postoje nezanemarljive razlike u društveno-političkim okolnostima ovih dveju zemalja. Prvo, u Crnoj Gori postoji slobodnija medijska scena koja uključuje najčitaniji dnevni list kao i dve gledane televizije sa nacionalnom frekvencijom a koji su slobodni i kritički orijentisani. Kao drugo, opozicija je u Crnoj Gori znatno jača u odnosu na srpsku kao posledica više faktora: učenja na lošim taktičkim i strateškim potezima iz ranijih izbornih ciklusa ali i pojavom novih lica oličenih u Krivokapiću, Bečiću i Abazoviću. Kao treći element nesumnjivo se nameće talas podrške uzrokovan Zakonom o slobodi veroispovesti što je bio ogroman autogol režima, ali se naravno neki sličan slučaj ne mora nužno isključiti i u srpskom slučaju imajući u vidu da su diktatorski režimi skloni raznim greškama koje mogu naprasno probuditi nagomilani gnev ljudi. Međutim, da bi to nezadovoljstvo bilo jasno politički artikulisano, mora postojati jaka opozicija.

Od 2014. godine srpska opozicija ima ozbiljan problem konsolidacije, što je delimično posledica autoritarnog ambijenta u kojem se nalazimo a delom odgovornost i samih opozicionih stranaka i lidera. S obzirom na ogroman disbalans između nezadovoljstva građana režimom s jedne strane i veoma slabih rejtinga opozicionih stranaka s druge strane, trenutni opozicioni lideri treba dobro da razmisle da li im je i dalje tu mesto. Jedan od racionalnih poteza u korist opšteg dobra mogao bi biti da se pojedini lideri povuku u drugi plana da se mesto ustupi nekim drugim, potencijalno mlađim, novim licima, što ne znači da oni treba da budu bez iskustva. Ozbiljan problem srpske opozicije, i ne samo opozicije, već u širem smislu naše političke scene, je nepostojanje srpskih „Bečića“ i „Abazovića“, pa čak i „Krivokapića“. Pojava takvih lica umnogome bi olakšala artikulaciju nezadovoljstva i posledično ubrzala pad režima.

Dva nadolazeća cilja srpske opozicije moraju biti pobeda u Beogradu i izvojevanje drugog kruga predsedničkih izbora. Da bi pobeda u Beogradu bila moguća, a to je prva ozbiljna šansa za veliki udarac Vučićevom režimu, opozicija mora odigrati taktički i strateški izrazito pametno i daleko iznad onoga što smo imali prilike da gledamo u prethodnih osam godina. Na primer, umesto agresivnog insistiranja na jednoj koloni, jedan od poteza na kojima se može učiti od primera Crne Gore mogao bi biti upravo izlazak u tri kolone: jedne oko Ujedinjene opozicije Srbije, druge oko desnice i treće oličene oko pokreta Ne davimo Beograd. Da bi pobeda bila moguća, neophodno je raditi i na podizanju izlaznosti kroz programsko orijentisanje tri kolona i dogovorom o međusobnom nenapadanju. Crnogorska opozicija je sporna pitanja koja ih razlikuju jasno ostavila po strani, da bi se naglasak stavio na ona pitanja koja ih udružuju radi smene nedemokratskog režima. Mnogi od tih principa su upravo oličeni u sporazumu koji su tri lidera potpisali kao posledica kompromisa i to je jedan od pravaca u kome treba da se razmišlja kako bi se prevazišle razlike.

Uveliko sada treba početi kampanju za beogradske izbore kao najvećim prioritetom opozicije i  samim tim raditi na izgradnji narativa o značaju tih izbora kao i mogućnosti za smenu nekompetentne i korumpirane naprednjačke vlasti u Beogradu. Pobeda opozicije na izborima značila bi i mnogo bržu smenu nedemokratskog režima: kao prvo, Beograd predstavlja najveće tržište u Srbiji kao i ogroman izvor partokratije, što znači da bi pobeda opozicije dovela do suženja klijentelističkih kanala i zloupotrebe javnih resursa. Drugo, Beograd može biti primer kako je moguće pobediti SNS i poslužiti kao odskočna daska za nove pobede. I naposletku, pobeda na beogradskim izborima ima nesumnjiv simbolički značaj, samim tim što se radi o oslobođenju glavnog grada ali i o promenama koje su se dešavale u savremenoj srpskoj političkoj istoriji.

Autor je politikolog 

Piše: Stefan Tasić