Piše: Marko Pantić 

Verujem da već i „vrapci na grani“ znaju za postojanje tzv. „masovnih sporova“ u državi u kojima građani tuže (i na sudu dobijaju) banke zbog toga što su (ispostaviće se – nezakonito) naplaćivale razne novčane naknade. Kao i uvek kada dođe do fenomena „masovnih sporova“ – i ovde je po sredi neka vrsta sistemskog problema. Vrhovni kasacioni sud Srbije je 2018. godine doneo pravni stav svog građanskog odeljenja – da bi ujednačio praksu postupajućih sudova – kojim je stao na stanovište da banke jesu imale pravo da naplaćuju naknade za obradu kredita (kao i za administriranje i tzv. praćenje kredita), ali isključivo ukoliko su svojim klijentima – dakle korisnicima kredita – precizno opisale u čemu se tačno sastoji naknada koja im je naplaćena. Međutim, Udruženje banaka Srbije i krovna bankarska institucija u zemlji – Narodna banka Srbije – na neki način se oglušuju o zauzet stav kako Vrhovnog kasacionog suda, tako i o odluke osnovnih i viših sudova širom Srbije. U svojim javnim istupima sve vreme tvrde da su imali pravo da naplaćuju predmetne naknade, da nisu činili ništa nezakonito, kao i iza svega stoji „advokatski lobi“ (s tim što ovo nekada ne smeju baš otvoreno da kažu) koji ima za cilj da se obogati na „grbači“ građana. 

FOTO:NBS
FOTO:NBS

Lično smatram da ovako izneseni stavovi predstavnika banaka načelno ne predstavljaju ništa spektakularno – ljudi vode računa o svojim interesima i ne libe da nekada i ne govoreći istinu probaju da „izboksuju“ što bolje rešenje za sebe. Međutim, ono što je usledilo nakon (po nekima) teških reči, može biti izuzetno opasno po celokupan pravni sistem Republike Srbije. Svako ko iole poznaje društveno-političke prilike u Srbiji (a verujem da bi u ovakvom slučaju bilo isto u mnogim drugim zemljama) mogao je da pretpostavi da banke neće da se zaustave na rečima. Nakon verbalnog napada na advokaturu, usledili su konkretniji postupci. 

Prvo je krajem maja na sajtu Ministarstva pravde volšebno „osvanuo“ Nacrt o izmenama i dopunama Zakona o parničnom postupku. Kada se ovako pročita, ova neutralno napisana rečenica samo po sebi ne govori ništa. Međutim, na osnovu samog klika na pdf dokument ovog nacrta, moglo se ustanoviti da dokument ima 71 stranu. Iako se sastojao od nomotehničkog teksta predloženih izmena i obrazloženja na sam pogled je bilo jasno da nešto nije u redu. Razlog tome što je tekst važećeg Zakona o parničnom postupku sadrži ukupno 75 strana. Čitalac će se možda zapitati – pa dobro, šta je sporno sa tim? E, pa sporno je to što kada se zakon tehnikom izmena i dopuna obično se menja nekoliko članova, najčešće da bi se uglasilo sa „modernim“ društvenim tokovima. Nikako ne može biti dobra praksa da se kroz izmene i dopune donosi maltene celokuno nov zakon. Kratka analiza teksta izmena je dala jasan zaključak o čemu se zapravo radi – prvi konkretan potez banaka u cilju neke vrste spečavanja sporova koji građani vode protiv njih. 

Forma ovog teksta je kratka kako bih dao dužu pravnu analizu šta je sve bilo sporno u nacrtu (ako nekog interesuje – može naći na pretraživaču ako ukuca „izmene ZPP-a“), ali ću apostrofirati možda najflagrantniji primer kršenja Ustava (da dobro ste pročlitali) do kojeg bi došlo da je takav nacrt usvojen. Jedan od članova predmetnog Nacrta predviđao da će se svi postupci u kojima nije plaćena sudska taksa – okončati na taj način što će se smatrati da je povučen podnesak za koji se taksa mora plaćati – što je u najvećem broju slučajeva inicijalni akt – tužba. Ovde moram napomenuti dve stvari: prvo, apsolutno se zalažem da se sudske takse moraju platiti, ali i drugo – za naplaćivanje sudskih takse nadležan je (samo ime kaže) – sud. Dakle, sud i po aktuelnom Zakonu ima mehanizam za prinudnu naplatu takse od taksenog obveznika koji nije platio taksu. Međutim, ne može se ustavno pravo na pristup sudu građana faktički lišavati na taj način što će doneti zakon (u ovom slučaju u formi izmena) na osnovu kojeg će se smatrati povučenima sve tužbe u kojima tužioci nisu, u određenom roku, platili taksu. Usledili su protesti advokata i građana i Ministarstvo pravde je „povuklo ručnu“. Prihvatilo je da su pojedine odredbe Nacrta sporne i da će se odmah povući. Doneli su odluku da u Radnu grupu koja će praviti novi nacrt imenuje dodatne predstavnike iz reda advokature. Reklo bi se da smo za sada – uspeli, ali ćemo biti spremni i za jesen, kada očekujem da novi nacrt „ugleda svetlost dana“. 

Drugo je ono što je mnogo opasnije i što je predstavljalo pravi „pucanj“ u pravnu sigurnost Republike Srbije, ali i pokazalo građanima svu snagu bankarskog lobija. Bez ikakve najave (a ja bih rekao i povoda) kao grom iz vedra neba je krajem juna meseca osvanula (tada još uvek nezvanična) vest da je troje poslanika Srpske napredne stranke uputilo resornom Odboru za ustavna pitanja i pravosuđe NSRS – tri predloga autentičnog tumačenja za tri zakona: Zakona o obligacionim odnosima, Zakonu o zaštiti potrošača i Zakonu o zaštiti korisnika finansijskih usluga. Ova konstatacija zaslužuje dublje (pravno) pojašnjenje. Insitut autentičnog tumačenja stoji na raspolaganju Narodnoj skupštini (kao deo ovlašćenja) kada je pre kratkog vremena donesen novi zakon, pa sudovi „lutaju“ u presudama – na osnovu potpuno istog zakonskog osnova donose presude u kojima (npr. sud u Subotici) usvoji tužbeni zahtev, a sud u Nišu odbije – na osnovu istog činjeničnog stanja. U takvoj situaciji, Narodna skupština ima ovlašćenje da kao zakonodavac „autentično protumači“ zakon koji je donela i da u konkretnom slučaju opiše: „Donošenjem tog zakona mislili smo to i to“. Takav vid tumačenja, iako formalnopravno ne predstavlja izvor prava, faktički i te kako utiče na odluke postupajućih sudova u sporovima gde se javlja pravno pitanje koje je autentično protumačeno. Iz svega navedenog, jasno je da se ovakav vid „intervencije“ mora koristiti krajnje obazrivo i u vrlo retkim situacijama – u suprotnom, veoma je podoban da stvori pravnu nesigurnost. 

U aktuelnoj priči sa bankama imamo totalno suprotnu situaciju. Čini se da sudska praksa nikada u istoriji naše zemlje nije bila ujednačenija. Sudovi od Subotice do Vranja i od Bajine Bašte do Zaječara – usvajaju tužbene zahteve (u celosti) u kojima građani tuže banke zbog neosnovane naplate različitih naknada. Znači, narodni poslanici vladajuće SNS predlažu autentično tumačenje zakona koji sudovi  već „tumače“ slobodno možemo reći jednoobrazno. Poseban je paradoks da poslanica koja je rođena 1981. godine želi da „autentično protumači“ zakon koji je donet 1978. godine i koji je i danas na snazi – Zakon o obligacionim odnosima, kojeg mnogi pravnici smatraju našim najboljim važećim zakonom. Da je ovaj naum poslanika SNS-a prošao – došlo bi do urušavanja pravne sigurnosti kakvu možda i ne možete da zamislite. Da ilustrujem: da je „prošao“ predlog autentičnog tumačenje ZOO – koje se odnosilo na osnovni član Ugovora o kreditu – to bi značilo da bi svaka strana (doduše, pod određenim uslovima) u predmetu gde se primenjivao član koji definiše ugovor o kreditu – mogla da traži ponavljanje postupka zbog novog autentičnog tumačenja člana. Ciničnije kolege su odmah „predložile“ da se donese autentično tumačenje člana Krivičnog zakonika koji definiše krivične sankcije, te da se „protumači“ da kazna doživotnog zatvora zapravo predstavlja smrtnu kaznu. Srećom po sve aktere – a najviše po pravni sistem naše države – u vrlo kratkom roku se napravio veliki pritisak u javnosti, te je „glas“ o predloženim tumačenjima došao do čoveka koji „rešava sve probleme u Srbiji“ – predsednika Republike. Da stvar bude interesantnija – glasnik je bio narodni poslanik Vladimir Đukanović, koji pored ove javne funkcije obavlja i funkciju predsednika Odbora za pravosuđe u NSRS, a uz sve pomenuto bavi se i advokaturom – samostalni je advokat. „Obavestio sam predsednika Vučića o predloženim autentičnim tumačenjima, i on je rekao da će zamoliti kolege poslanike da povuku predloge – jer je interes građana najvažniji“, glasila je poruka poslanika (i kolege) Đukanovića kojim se obratio na društvenim mrežama. Kako je kolega Đukanović objavio – tako se i desilo. Nakon što je predsednik Republik zamolio poslanike SNS-a oni su odustali od pomenutih predloga. Još jedna pobeda građana i advokature. 

Na osnovu prethodnih redova možete zaključiti kakvi sve problemi u (pravnom) životu mogu nastati kada se neko moćan ustremi da nešto promeni u svoju korist. Takođe, prethodni redovi (doduše kratko) vrlo precizno opisuju da su „male pobede“ i te kako moguće i da je važno boriti se. Pa, borićemo se i dalje. 

Autor je advokat 

By