April u Beogradu je otpočeo s optimizmom, verom i pitanjima: U kakvom Beogradu bi želeli da živimo, zašto smo nezadovoljni aktuelnim načinom vođenja grada, šta sve treba menjati i kako bi izgledao život u prestonici koja zadovoljava potrebe njenih stanovnika? U predizbornom periodu promicali su predlozi, potencijalna rešenja problema, odgovori. Nadali smo se da će Beograd konačno da postane grad po meri građana.

Čuveni hroničar Beograda Duško Radović, nije mogao ni da nasluti u šta će se pretvoriti grad kada je poželeo dobro jutro Beograđanima rečima: „Ko je jutros imao sreće da se probudi u Beogradu, može smatrati da je dovoljno postigao za života. Svako dalje insistiranje na još nečemu, bilo bi neskromno.“ Od tada Beograđanka više nije među najvišim zgradama, mnogo se kanalizacije izlilo u Dunav i Savu, vazduh je sve gori, mnogo toga je srušeno i bespravno izgrađeno, izbetonirano i prefarbano, brojne afere je košava oduvala u zaborav… Danas nije dovoljno probuditi se u Beogradu. Uspehom bi se smatralo kada bi ovo zaista bio grad po meri i potrebama ljudi koji u njemu žive.

Grad po čijoj meri?

Aktuelna gradska vlast sve vreme govori da sve što se radi, radi se u cilju građana. „Naša vizija je da se Beograd humanizuje, odnosno da postane grad koji je bolji za život svojih stanovnika. Kada kažemo humaniji grad, to znači da infrastruktura, saobraćaj, urbanizam i svakodnevni život budu usmereni ka građaninu i da budu podređeni običnom čoveku.” reči su zamenika gradonačelnika Gorana Vesića. Lepo zvuči i možda bi i poverovali da nisu u pitanju oglodane fraze, da nismo svedoci apsurdnih primera urbanizma, politike betoniranja, nerešenih afera, rušenja zaštićenih kuća, nebezbednih gradilišta koja ugrožavaju živote ljudi, uništavanja parkova, seče drveća, višegodišnjih renoviranja ulica, da tamo gde su po planu obećani državni vrtići, domovi zdravlja, ne niču stambene i poslovne zgrade… Ovo su samo neki od primera koji navode na logično pitanje: Da li se Beograd gradi po meri njegovih građana ili se sve radi po željama investitora?

Niko ko voli ovaj grad se ne protivi razvoju Beograda, ali ne može, a da se ne zapita i ovo – Da li su Cvetni trg koji je izgubio cveće, izbetonirani Trg Republike, vesela fontana na Slaviji, novogodišnja jelka od 80 hiljada evra, jarboli od 3 miliona evra, spomenik Stefanu Nemanji za koji se ne zna koliko je koštao… u interesu običnih građana? Da li uopšte neko pita Beograđane šta bi oni voleli u svom gradu, i koje su zaista njihove životne potrebe? Što je još gore očigledno je da ni predstavnici struke ne učestvuju u donošenju ključnih odluka o razvoju grada.

Na šta Beograd troši novac?

Beograđani se u različitim opštinama suočavaju sa brojnim problemima koji značajno urušavaju kvalitet života. Samo deo sa liste onoga što otežava svakodnevicu građana su gužve u saobraćaju, problemi sa parking mestima, loš vodovod i kanalizacija, ekološki problemi poput zagađenog vazduha i nivo buke, izlivanje kanalizacije u reke, nedostatak i ugroženost zelenih površina, divlja gradnja i bahata nadogradnja…

„Grad Beograd ima ogroman budžet, i puno je novca potrošeno na razne stvari. Ali nije urađen ni jedan ozbiljan infrastrukturni projekat. Sve deluje kao hajde da vidimo gde možemo da potrošimo pare? Umesto da potroše novac za nešto što zaista služi građanima, oni su 10 miliona evra dali za rekonstrukciju Trga Republike, a mogla je biti rešena kanalizacija u Borči. Kocke smo preplatili, tu se neko debelo ugradio. Zamislite da poručujete picu i da vam svaki put fali parče. Pa tako i nama gradska vlast svaki dan pojede parče pice. Šta će nam ostati na kraju? Pokazalo se da i kada rade ne znaju da urade i sve upropaste.“ zaključuje profesor dr Vladimir Obradović iz koalicije „Ujedinjeni za pobedu Beograda“.

Netransparentno upravljanje gradom

„Misija je da u središtu politike mora biti život običnog čoveka“, kaže Dragoljub Ljubičić iz kolacije „Ajmo ljudi“. Nasuprot tome višegodišnja politika koja se vodi kod nas ne stavlja u fokus običnog čoveka i rešavanje njegovih životnih problema. Umesto da upravlja javnom imovinom u interesu građana, vlast nas ubeđuje da imovina poput obala reka, zapravo nisu naše. Sve što je urađeno do sada deluje da je gradska vlast najviše zainteresovana za profit i ispunjavanje želja investitora bliskih vlasti. A da građani zaboravljaju da su upravo oni poslodavci svakoj vlasti.

„Projekat „Beograd na vodi“ gde kvadrat košta od 5 hiljada evra pa nadalje, navodi na pitanje koji je tu javni interes građana? Nema dileme da se radi o koruptivnim dilovima. Kad imate takvu vrstu sprege ekonomske elite i političke elite koja gleda kao da se ugradi, a ne na opšte pozitivne efekte na zajednicu, jasno je da to nije politika u interesu građana.“ kaže Stefan Tasić iz koalicije „Moramo“ i predlaže konkretne korake kao rešenje: „Potrebna je potpuna transformacija načina upravljanja Beogradom. Neophodno je uraditi reviziju svih štetnih ugovora, videte šta se radilo, utvrditi ko je odgovoran i sprovesti pravni proces. Drugi korak je otvaranje gradske uprave, da se grad vodi na transparentan način. Treći važan korak je da se građani integrišu u političke procese. Četvrti bi bio donošenje niz kratkoročnih mera u različitim oblastima koje su urgentne kao što je zagađenje vazduha na primer.“

Kako do dugoročnih promena?

Jedno od važnih pitanja za sve nas je kako da obezbedimo da naše sudbine ne zavise od karaktera prvog čoveka države? Kako do dugoročnih promena? Vladimir Obradović iz koalicije „Ujedinjeni za pobedu Beograda“ naglašava važnost stručnosti i integriteta i dodaje: „Zalažemo se za formiranje gradske agencije protiv korupcije koja bi kontrolisala buduću vlast, transparentno i činili bi je ljudi od integriteta, ne partijske ličnosti. Važno je napraviti mehanizam. Uveli bi mogućnost da se depersonalizuje prijava korupcije i malverzacija, ako su ljudi u strahu da ih prijave sa ličnim podacima. Svi ostali problemi se moraju rešavati paralelno. Dugoročno mora sistem da se gradi. Obrazovanje je temelj. Uz to idu stručnost i integritet, koji su suština. Dokle god poslušaš nekoga mimo onoga što je struka onda tu nema sistema. Moraju da dođu ljudi koji znaju da rade.“

Sudeći po izbornim rezultatima bez obzira na brojne prigovore, ovaj april u Beogradu nije doneo željene odgovore. Što ne znači da treba da prestanemo da postavljamo pitanja. Naprotiv. Potrebno je da ne odustanemo i da se još glasnije zalažemo za Beograd po meri građana. U ime svih onih koji vole ovaj grad i koji se slažu sa rečima Mome Kapora koji je nepogrešivo znao u čemu je magija Beograda, govoreći: „Ostaje malo stvari u njemu koje već negde nisam video. Možda samo tri: njegove reke, nebo i ljude. Iz ta tri prastara elementa rađa se jedinstveni duh Beograda.“
Možda je upravo taj jedinstveni duh Beograda nešto za šta se vredi boriti i uporno postavljati pitanja do pobede.

 

Jelena Ranković