Piše: Danilo Ćurčić

Kada god započnemo razgovore o stanju u Srbiji, ispod prvog i često najvidljivijeg sloja problema o kojima se govori, a koji se tiču vladavine prava, medijskih sloboda i uopšteno bi se moglo reći stanja demokratije – nalazi se problem poštovanja i ostvarivanja ekonomskih i socijalnih prava građana i građanki.

Foto: unsplash.com

Iako se često pokazuje da su ekonomska i socijalna prava najčešće na udaru, odnosno da se svakodnevno krše, prostor za diskusiju o njihovom poštovanju i unapređenju njihove zaštite izuzetno je skučen. Zbog toga građani i prihvataju, a moglo bi se reći i da se na neki način „mire“ sa situacijom da im ova prava budu povređena, a da nema nikakve zaštite od toga. Koliko puta smo čuli da je nekome pregled magnetnom rezonancom zakazan za šest, devet ili više meseci? Smanjenje penzija koje je uprkos odluci Ustavnog suda bilo u suprotnosti sa osnovnim ustavnim garancijama i međunarodnim ugovorima koje je Srbija ratifikovala i koji garantuju ekonomska i socijalna prava prošlo je bez većih potresa i reakcija građana. Pored toga, mere štednje koje su započele 2012, a svoj puni obim imaju od 2014. godine umnogome su uticale na dodatno ugrožavanje ekonomskih i socijalnih prava građana. Lista kojom bismo nabrajali koja su sve ekonomska i socijalna prava bila kršena tokom mera štednje bila bi preduga za ovaj tekst.

Nažalost, kriza, izazvana korona virusom koji je zadesio čitav svet i koji svakako nije zaobišao ni Srbiju, preti da dodatno ugrozi ekonomska i socijalna prava građana. Iako se globalna kriza korona virusa činila kao isključivo zdravstveno pitanje, ona je svakako mnogo više od toga – uticaji na ekonomije su još uvek nemerljivi a prve projekcije pokazuju da će „pad“ biti mnogo dublji i da će duže trajati nego što se mislilo u prvi mah. Iako smo možda i prečesto izloženi najavama i projekcijama kojima se navodi da će ekonomija izdržati i da ćemo se relativno dobro izvući iz čitave ove krize, utisak je da treba biti obazriv i da smo daleko od procesa oporavka.

Zbog toga bi diskusija o merama oporavka od korona krize i o merama koje se preduzimaju da bi se smanjile posledice borbe protiv korona virusa hitno morala uključiti pitanja ekonomskih i socijalnih prava. Nažalost, krizni štab koji je formiran ima dva tima, jedan koji se bavio ekonomijom i drugi koji se bavi zdravljem. Ni jedan ni drugi nisu u obzir uzimali potrebe onih koji su najugroženiji, niti su predlagali mere koje bi se mogle primeniti na građane i građanke koji žive u siromaštvu, zavise od rada u neformalnoj ekonomiji, socijalne pomoći ili su na druge načine ranjivi. Da u mere koje se odnose na borbu protiv korona virusa ne ulaze i one koje bi se odnosile na najsiromašnije i najugroženije postalo je sasvim jasno već na samom početku krize i vanrednog stanja – kada je na nekoliko dana obustavljena isplata socijalnih davanja preko Pošte, kao i naknadno kada su pokušaji da se minimalne mere za suzbijanje epidemije preduzmu i u neformalnim romskim naseljima ili za one građane i građanke koji su najugroženiji.

Odemo li korak dalje da pogledamo mere koje su preduzete posle prve „pobede“ nad koronom – videćemo i da su one osmišljene i sprovedene tako da ne uzimaju u obzir najugroženije. Kako drugačije razumeti situaciju u kojoj se svim punoletnim građanim i građankama Republike Srbije isplaćuje naknada od 100 evra, nezavisno od njihovih primanja, dok oni koji su ubedljivo najugroženiji – pravno nevidljivi Romi koji nemaju lična dokumenta pa samim tim ne mogu da dobiju ni socijalnu pomoć ostaju isključeni iz dobijanja ove pomoći.

Iako efekti krize i čitava situacija sa kojom se suočavamo na polju poštovanja ekonomskih i socijalnih prava ne daju previše razloga za optimizam, čini se da je promena moguća i da je za nju potrebna i promena i načina na koje se borimo za zaštitu ovih prava. To pre svega podrazumeva stalno ponavljanje da ekonomska i socijalna prava nisu data od strane države i da opravdanja kao što su „nema se para“ ili „tako je svuda“ nisu dovoljna i ne mogu doneti nikakvu satisfakciju. Kada građani i građanke postanu ohrabreni da zahtevaju ostvarivanje svojih ekonomskih i socijalnih prava, da problematizuju upotrebu javnih resursa za različite (u najmanju ruku sporne) namene, što je takođe obaveza iz domena poštovanja ekonomskih i socijalnih prava, prvi korak ka poštovanju i boljoj zaštiti ovih prava je već načinjen.

Nakon toga, povezivanje progresivnih pokreta, građana i građanki i sindikata sa istim ciljem – borbom za očuvanje naših prava na rad, obrazovanje, zdravlje, socijalnu zaštitu i stanovanje, mogli bi biti početak stvaranja nove energije za stvaranje sistema koji se zasniva na vrednostima socijalne pravde, solidarnosti i brige za drugoga.

 

By