Piše: Aleksandar Marjanović, diplomirani pravnik 

Konvencijom o sprečavvanju i kažnjavanju zločina genocida usvojenom 1948. predviđa se zločin genocida kao „potpuno ili delimično uništenje nacionalne, rasne, verske ili etničke grupe kao takve.“ Genocid, kao i drugi zločini predviđeni ženevskim konvencijama u pravni život su uvedeni  nakon monstruoznosti nacističkih i fašističkih sila Osovine, kako bi pre svega služili kao generalna prevencija u vidu sprečavanja takvih patnji i stradanja u budućnosti.

Primenom krivičnopravnih instituta, bar u pogledu važenja Konvencije stvari bi trebalo da  budu jasne. “Nema krivičnog dela ukoliko u vreme njegovog izvršenja ono kao takvo nije bilo predviđeno zakonom“. Druga bitna odlika jeste nezastarevanje gonjenja – što je skroz netipično za krivično pravo u svetskim okvirima. Stoga, o primeni Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida u pravnom smislu ima mesta govoriti isključivo u periodu posle okončanja II svetskog rata – u periodu nakon donošenja Konvencije kojom je ovo krivično delo dobili svoj pravni oblik.

Sa druge strane, naspram krutih pravnih principa stoji mobilnost dnevne politike i njenih potreba koje neretko doprinose stanju histerije i konflikta u svetu. Postoji tendencija donošenja političkih rezolucija, koje pritom nisu pravno obavezujuće, već im je motiv politička stigmatizacija neke države države. U takvoj poziciji se trenutno našla Turska, nakon najave predsednika SAD-a, Džozefa Bajdena, da će inicirati usvajanje rezolucije kojom se Turska osuđuje za genocid nad Jermenima 1917. godine. Ovom prilikom se neće ulaziti u meritum samog događaja, pošto cilj ovih redova nije utvrđivanje istorijske (ne)odgovornosti Turske u pomenutim događajima, već ukazivanje na štetnu praksu koja prkosi kako pravilima logike, tako i istorijske i pravne nauke. Događaji se moraju posmatrati i tumačiti isključivo kroz prizmu društvenih okolnosti u kojima su se zbili. Preterano moralističko češljanje istorijskih događaja nekog naroda, čime se “taj” narod  često vrlo selektivno bira, dovodi isključivo do satanizacije celokupnog kolektiva – iz dnevnopolitičkih potreba. To zasigurno ne dovodi do poboljšanja saradnje u međunarodnim odnosima. Jer, iako se polazi od toga da je odgovornost za genocid individualna, uvek se lako sklizne na polje kolektivne odgovornosti.

U konkretnom slčaju, događaj koji se stavlja “na teret” Turskoj, desio se pre više od 100 godina. Indikativan je momenat u kom se postavlja pitanje genocidne prošlosti Turske. U ovom momentu Turska je izuzetno aktivna u međunarodnim odnosima. Aktivan je učesnik sukoba u Siriji, Azerbejdžansko-jermenskom ratu oko Nagorno-Karabaha, sukoba u Libiji, permanentnog sukoba sa Grčkom oko Kipra, kao i takmac oko nalazišta prirodnog gasa u Istočnom Mediteranu. Ima kapacitet posrednika u rešavanju  krize u Ukrajini, otvorena pitanja sa Kurdima, kao i svoje interese na Balkanu. Takođe je u centru zbivanja po pitanju migrantske krize. Po većini ovih pitanja ona stoji na suprotnim pozicijama od NATO saveznika, na prvom mestu sa inicijatorom  rezolucije – Sjedinjenim Američkim Državama. Sa druge  strane, navedena otvorena pitanja su je gurnula u vojnu i političku saradnju sa Rusijom -arhineprijateljem NATO-a. To se vidi kroz insistiranje Turske na nabavci odbrambenog sistema S-400, ruske protivvazdušne odbrane, uprkos snažnom protivljenju NATO saveznika, kao i najave zatvaranja vojne baze Indžirlik, strateški izuzetno važne baze za SAD.

Odabir momenta pretresanja turske istorije jasno govori o odsustvu političke principijelnosti i otvorenoj (zlo)upotrebi istorije, ali što je nekad puno gore – i prava u dnevnopolitičke svrhe. Ako bi se ovakva “praksa” uspostavila, otvara se put unilateralnim rezolucijama koje često nemaju baš puno veze sa pravom. Pa bi se recimo Francuska mogla optužiti za genocid nad hugenotima u Vartolomejskoj noći, Belgijanci za zločin protiv čovečnosti u Kongu, a recimo Longfelouvi stihovi o Hijavati bi mogli govoriti o genocidu nad Indijancima. Da se razumemo – svako zainteresovan može osuditi bilo koji istorijski događaj političkom rezolucijom, ali kada to, kao u ovom slučaju, čini najmoćnija zemlja na svetu – stvara se plodno tle za velike zloupotrebe.

Danas je reč o Turskoj, sutra će biti nekom drugom, kao i što je juče bilo o trećem. Vasilij Kononov, ratni heroj tokom Drugog svetskog rata, posle pada komunizma u Letoniji osuđen je za ratni zločin jer je njegova partizanska jedinica koja je bila deo Crvene armije ubila devet nenaoružanih seljaka. Nakon te presude Kononov je tužio Letoniju Evropsko sudu za ljudska prava. Veće Evropskog suda za ljudska prava je (u prvom stepenu) tesnom većinom (4:3) pronašlo da je Letonija prekršila član 7 Evropske konvencije o ljudskim pravima, zbog starog krivičnopravnog pravila da niko ne može biti kriv za delo koje u vreme činjenja nije propisano kao krivično delo. Međutim, da paradoks bude veći – Veliko veće je došlo do suprotnog zaključka te zaključilo da nije bilo kršenja člana 7 EKLjP. Veliko veće je smatralo da je 1944. postojao dovoljno jasan pravni osnov za ratni zločin za koji se Kononov tereti, iako je ovaj ratni zločin postao pravno jasan kao takav tek posle rata i suđenja u Nirnbergu. Pre će biti da se do ovakve pravne gimnastike došlo zbog svojsta Kononova kao vojnika Crvene armije nego velike pravne inovativnosti, čime su pogaženi uvodni redovi ovog teksta.

Da zaključim –  ukoliko se popusti pred dnevnopolitičkim težnjama koje mogu biti plod  nepromišljenosti i kapricioznosti, te ukoliko se zdrava logika i pravila drugih nauka povuku pred pritiscima, svet će postati ogromna eho dvorana u kojoj ni izgovorena niti napisana reč neće imati neku veliku važnost, a voluntarizam u aktuelnih generacija biće brod bez kormilara u nepreglednim istorijskim tokovima.

By