Savremeno društvo je društvo znanja koje zahteva i od obrazovnog sistema da mu se prilagodi sa jasnim stavom da je znanje moć sa kojim možemo menjati svet nabolje.

Živimo u veku globalizacije, ubrzanog naučnog i tehnološkog razvoja u kojem je znanje ulaznica za uspešno i napredno društvo. Odavno je Erazmo Roterdamski rekao da „najveća nada svake zemlje leži u primerenom školovanju mladih.“ Ako pogledamo statistiku koja pokazuje da je u Srbiji trećina đaka petnaestogodišnjaka funkcionalno nepismena, neminovno je da se zapitamo čemu da se nadamo? Kakav nam je obrazovni sistem i kakvu budućnost možemo da očekujemo? Kao i to čije je naše obrazovanje, u kom pravcu sistem obrazovanja ide, može li da se poboljša, koja je uloga države, prosvetnih radnika i samih roditelja….?
Hajde da menjamo svet
Obrazovni sistem je složen. On podrazumeva nastavni program koji će da omogući funkcionalno znanje koje može da se upotrebi u životu. Sa druge strane tu su učiteljice, nastavnici i profesori koji treba da animiraju đake, da im približe to znanje. Sa treće strane imamo školske ustanove koje treba da obezbede resurse. I imamo Ministarstvo prosvete pod čijim nadzorom se odvija čitavo obrazovanje. Na njihovom sajtu piše misao Nelsona Mendele: „Obrazovanje je najmoćnije oružje koje možemo upotrebiti da menjamo svet.“ Ne možemo, a da se ne zabrinemo čime ćemo menjati svet nabolje, ako nam obrazovanje ostane ovakvo kakvo je danas? Savremeno društvo je društvo znanja koje zahteva od obrazovnog sistema da mu se prilagodi. Da li krenuti odozgo ili odozdo, iz jedne tačke ili sinhronizovano moraju da učestvuju svi elementi obrazovnog sistema?
Kulturа obrazovanja
Danas imamo đake koji ne vole školu, roditelje koji ne vole školu, nastavnike koji ne vole školu… Gde je i kada taj balans poremećen profesor matematike Andreja Pavlović kaže: „Mi smo osobe koje iz prvih redova primećujemo šta se dešava. Na žalost situacija je mnogo gora nego što to spolja izgleda. U tom procesu obrazovanja ima mnogo delova. Generalno je važno kako samo društvo vaspitava decu i kakva se kultura obrazovanja neguje. Mi nemamo kulturu obrazovanja. Sve može i ne mora, daj da kupimo, hajde da prođe što pre, sve hoćemo na lakši način… Imamo slučajeve da roditelji ispisuju decu iz jedne škole i upisuju u drugu koja je lakša. Uopšte ne razumemo zašto postoji obrazovanje. Prvo je važno da se razume zašto uopšte postoji i da se onda dogovorimo kako da ga promenimo. Reforma obrazovanja je čista forma. Obrazovanje je čista forma. Mi smo na završnom ispitu iz matematike od 20 pitanja, imali 17 na zaokruživanje, na čisto pogađanje. Da bi se ispunila forma i pokazala kako naša deca nisu loše uradila u odnosu na prošlu godinu. Sve više poena, ali oni zapravo spuštaju tu lestvicu kriterijuma.“

Obrazovanje je slika društva
Prema podacima RZS-a (https://data.stat.gov.rs), oko 21 odsto stanovnika Srbije ima završenu osnovnu školu, srednje obrazovanje ima oko 49 odsto stanovnika, dok više i visoko obrazovanje ima 5,7, odnosno 10,6 odsto ljudi u državi. Obrazovanje je slika društva, pa tako država koja ima viziju da napravi društvo kakvo hoće ono mora da osmisli i napravi obrazovni sistem u skladu sa tim. Država i društvo koje ne zna šta hoće i nema viziju razvoja, onda luta između želja interesnih grupa. Lični intersi su često u prvom planu, a ne ono što nam je zajednički cilj. Takođe obrazovna ponuda se razvija iz profitnih potreba visokoškolskih ustanova, jer se i privatne i državne finansiraju po glavi studenta.
„Mi imamo ljude u visokom obrazovanju koji edukuju buduće nastavnike. Oni u tome vide svoj interes, svoje plate i opstanak. Njima su potrebni ti ljudi bez obzira da li će oni moći kasnije da se zaposle. Da li je takav način obrazovanja najbolji nije važno, jer bitno je da oni studiraju kod njih na fakultetu, a ne na nekom drugom. Imamo i poslodavce i javne uprave koje takođe imaju svoj interes. Država se prepustila stihiji, sudaru raznih interesnih grupa. A te grupe ne gledaju opšte dobro i svako radi isključivo za sebe. Dok ne bude jasno u kom pravcu Srbija treba da ide, nećemo moći da promenimo ni obrazovanje.“ zaključuje nekadašnji ministar prosvete Srđan Verbić.
Kada prestanemo da volimo školu?
Osim što je stub društva, obrazovanje je jako važan segment u odrastanju dece. Posebno u formativnim godinama kada usvajaju radne navike, osnovna znanja, kada treba da nauče kako se uči… Učiteljica i predstavnica prosvetnog sindikata Nezavisnost, Nataša Obradović kaže: „Učenici nižih razreda vole školu i uživaju da pohađaju časove. Kad krenu u 5. razred dobiju više predmeta, nastavnike sa različitim kriterijumima, prvog dana već imaju 7 časova i oni se tu pogube. 90 odsto dece umesto da bude motivisano da jurne napred oni odustaju.“
Sve više odlikaša, sve manje znanja
Sa druge strane imamo priču o obrazovanju iz ugla nastavnika koji su neretko poniženi, ismejavani, doživljavaju psihičko, emotivno pa i fizičko maltretiranje. Plate zaposlenih u prosveti su ispod svakog dostojanstva. Mnogi su izgubili motivaciju da se trude. Pojedine nastavnike drži samo entuzijazam na čemu svakako ne može da se oslanja sistem u jednoj državi. S obzirom da sve odluke donosi Ministarstvo prosvete, postavlja se pitanje koliko profesori i imaju prostora da prilagode nastavu svojim đacima. Nastavnici se uglavnom drže procedura, uplašeni su za radno mesto, sve manje imaju vaspitnu i obrazovnu ulogu, a sve više se pretvataju u zabavljače i administraciju. Roditelji vrše pritisak na nastavnike, prete advokatima, insistiraju na visokim ocenama… Imamo situaciju da je u školama sve više odlikaša, a sve manje znanja.
Da li su deca spremna za život?
Srbija je nekoliko puta učestovala u istraživanjima koja sprovodi Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD). PISA test je program za međunarodno ocenjivanje učenika koji meri sposobnost petnaestogodišnjaka da iskoriste svoja znanja i veštine čitanja, matematike i nauke kako bi se suočili sa izazovima iz stvarnog života. Podaci iz 2018. godine pokazuju da je kod nas svaki treći petnaestogodišnjak funkcionalno nepismen i da za svojim vršnjacima iz drugih zemalja kaska godinu dana. S obzirom na ovakve podatke i rezultate koji su konstatno loši važno je zapitati se koliko su naša deca spremna za dalje školovanje i sam život? Na žalost mi ne izvlačimo iz takvih studija i testova ništa jer nemamo ideju ni zašto ih radimo. Nismo ni obučili ljude da se time bave ozbiljno. Dobijemo neke podatke ali ne znamo da ih tumačimo, ne znamo šta dalje. Pa tako i ne poboljšavamo i ne menjamo ništa.
Tata kupi mi diplomu
Nastavni program je uglavnom zastareo, nije praktičan, još manje je kretivan, pa kod većine izaziva otpor prema učenju. Deca rastu u ambijentu u kojem izgleda kao da nema svrhe učiti. Motivacija za učenje kod đaka je vrlo niska. Otvoreno se govori o kupovini diploma, čak i za srednju školu postoji tarifa, prepisuju se doktorati, a da ni jedan ministar to nikada nije javno osudio. Nameće se zaključak da su svi segmetni društva odgovorni za kvalitet obrazovanja. Pa tako ne možemo da napravimo dobro obrazovanje bez vladavine prava. Pravosuđe mora da reaguje i kazni sve one koji su na ilegalan način došli do diploma i titula. Jer sve to vide deca koja će poverovati da je sasvim normalno da im mama i tata kupe diplomu, pa jednog dana i radno mesto.

Znanje je moć
Na žalost sve oblasti društva su nam kao obrazovanje. Nema sumnje da je prevazilaženje postojećeg obrazovnog sistema postalo neminovnost i da je potrebna njegova reforma u cilju podizanja kvaliteta, efikasnosti i efektivnosti. Ulaganje u obrazovanje koje je pitanje od nacionalnog interesa nije trošak već investicija u budućnost. Reforma je kompleksna, ali je nužna. Važno je ojačati kanale komunikacije, čuti iskustva i stavove svih učesnika obrazovnog sistema. Utvrditi šta su nam ciljevi i na koji način se može doći do njih. Srbija mora sistematski da krene u reformu obrazovanja i to što pre. Jer što duže odlažemo sve smo dalji od dobrobiti koje mogu da se osete. Jer je za rezultate potreban protok vremena i generacije koje će stasavati u ljude koji mogu svojim znanjima i veštinama da budu konkurentni i inovativni za svet koji je pred nama.
Japanski teoretičar Ikujiro Nonaka napisao je da „u ekonomiji u kojoj je izvesna samo neizvesnost jedini siguran izvor trajne konkurentske prednosti je – znanje.“ Moramo ovo imati na umu i naučiti neke buduće generacije da znanje jeste moć, koliko god u našoj apsurdnoj realnosti izgledalo da nije. Priča o obrazovanju u Srbiji otvara brojne teme. Jedna od njih je u kakvom društvu želimo da živimo.
Jelena Ranković