Iako su granice slobode govora i izražavanja mišljenja ustanovljene Ustavom Srbije, realne priče iz života ljudi pokazuju da postoje drugačija pravila igre u kojoj se gotovo svaki kritičar i politički neistomišljenik doživljava kao državni neprijatelj. Ta, često subjektivna, procena granica slobode od strane moćnika otvara pitanja – Na šta treba da bude spreman čovek koji misli svojom glavom i kako izgleda obračun sa glasnim kritičarima vlasti?

Kada u demokratskom društvu građanin uoči nepravdu i kršenje važećih zakona, normalno bi bilo da kao odgovoran član zajednice reaguje i skrene pažnju na propuste i probleme, kako bi oni bili rešeni. Ali taj put borbe za bolji život i pravednije društvo često je trnovit. Dijaloga i kvalitetnih rasprava nema. Poverenje u institucije koje bi trebale da štite javni interes, gotovo da i ne postoji. Građanima često ne ostaju drugi mehanizmi zaštite prava sem izlaska na ulicu. Iako je pravo na protest osnovno građansko pravo garantovano Ustavom, svesni da je u pitanju veoma moćan alat, vlastodršci najčešće osujećuju i sputavaju upravo ovu slobodu. Grubo prelazeći granice zakonske, moralne i etičke. Bivši zamenik načelnika MUP-a u Nišu, Goran Barun, kaže: „Etika nalaže da treba primenjivati zakon po svaku cenu. Onaj koji rukovodi policijom on mora da bude svestan šta se dešava kao posledica akta koji preduzima. Toga u Srbiji više nema. Nema odgovornosti pojedinca koji će bespogovorno izvrši zadatak samo zato što hoće da se dodvori nekom šefu“

Obračun sa neistomišljenicima          

Vladajući režim već godinama koristi najrazličitije mehanizme političkog pritiska kako bi obeshrabrio pojedince da javno govore o tome kako život u Srbiji zaista izgleda i kakva je vlast, pod pretnjom da će im rad biti ili značajno otežan ili potpuno onemogućen. Ljudi koji imaju svoje mišljenje i ideje, i ne libe se da o njima da pričaju javno, suočavaju se sa realnim problemima i brojnim izazovima. Važno pitanje je gde građanin da pronađe snagu i motiv da se bori ako svakodnevno imamo primere kako stradaju oni koji se usude da budu neistomišljenici? Koja je hrabrost potrebna da se javno borite za svoje ideje i da ni vi ni vaša porodica ne snosite posledice u slučaju da ste u sredini u kojoj živite manjina? Brojni primeri govore u prilog da je posebno teško biti opozicija u manjim sredinama gde se svi poznaju i svako može da vam kaže šta misli o vama i vašem radu. Da li smo kao društvo sposobni da prepoznamo pritisak ili takva sposobnost ostaje na plećima najrabrijih pojedinaca kao usud?

Pritisak na nezavisne medije

Dok se podobnim medijima, koji su pamfleti i glasnogovornici vladajuće partije, kroz medijske konkurse javnim novcem obezbeđuje opstanak, jedan broj „neposlušnih“ medija jedva preživljava. Glavni urednik Zaječar Online i Zaječarske Vesti Vladan Stanković je bio izložen pritiscima od strane ljudi koji su na vlasti u gradu u kojem živi i radi. O svojoj borbi od koje ne odustaje on kaže: „Na konferenciji za štampu gde ja dolazim kao novinar, umesto da mi odgovore na postavljena pitanja, oni su se bavili mojom ličnošću, jer imaju problem da istinom, sa svojim delima. Politički pritisci se pretvaraju i u bezbedonosne pritiske, a sve smo više svedoci da se pretvaraju i u finansijske pritiske. Nezavisnim redakcijama je sve teže da rade i opstanu u današnje vreme. Za sada neću podleći pritiscima. Izveštavaćemo onako kako treba, onako kako je u javnom interesu. Moje tužbe protiv gradonačelnika Zaječara i njegovog zamenika su odbačene, ali su pritisci posle toga ili nestali ili ih je bilo manje. To je bio moj odbrambeni mehanizam, potreba da se čovek na neki način zaštiti jer su počeli da prelaze granice.”

Kada pritisci pređu granicu

Kako izgleda kada pritisak na neistomišljenike pređe sve granice i kada u celu priču budu upleteni svi članove porodice govori slučaj Dragane Rašić odbornicom GG „Možemo bolje“. Njoj su jedne subote rano ujutru policajci pokucali na vrata porodičnog doma da je upozore na moguće vršenje krivičnog dela – teranje drugih ljudi da prisustvuju skupu koji nije prijavljen. U kući su u tom trenutku pored supruga bila i njena maloletna deca. „U decembru kad su bile barikade širom Srbije moj jedini greh je bio šerovanje statusa na fb profilu u kontekstu podrške. Ja sam sociolog i predavala sam Ustav i pravo građana i znam da ljudi imaju pravo da se samoorganizuju i da izraze protest. Za mene je to bila jedna potpuno normalna stvar pružiti podršku ljudima. Međutim neko se setio da targetira mene i mog kolegu kao organizatore skupa, što mi nismo bili.” objašnjava Dragana sa čime se suočila. Ona dodaje da je sve što joj se dogodilo sa jedne strane ogroman pritisak i stres, a sa druge, doživela je to kao da su joj odali neku vrstu priznanja “Iza svega toga vidim strah vladajuće stranke, kada smo od čitavog Zaječara mi izdvojeni kao neko ko se smatra ozbiljnim elementom koji može da ugrozi vlast.” kaže Dragana Rašić.

Draganina priča se ovde na žalost ne završava. Naime posle njenog ulaska u Skupštinu grada Zaječara desilo se da njen suprug dobije premeštaj, kako su tada rekli privremeni. „Moj suprug je bio komandir u policijskoj ispostavi u Zaječaru 15 godina. Nakon mog ulaska u Skupštinu, prebačen je u Boljevac. Načelnik je naveo kao razlog njegovog navodno privremenog premeštaja povećan obim posla. Važno je reći da je Boljevac gradić sa oko 12 do 15 hiljada ljudi, a Zaječar je grad sa blizu 50 hiljada stanovnika. Jasno je da je ovo poruka drugima koja kaže – Evo vidite ako se politički eksponirate završićete kao ona!” zaključuje Dragana.

Pritisak kao motiv za borbu

Čovek nikako ne može da ostane imun na pritiske i ne može, a da ga ne dotakne sve kroz šta prolazi on i njegovi bližnji. I sve to može da ostavi ozbiljne posledice na pojedinca. Iako vlast šalje poruke kako će proći neistomišljenici i kritičari, još uvek ima hrabrih ljudi koji uprkos svemu žele da se njihov glas čuje. Kako se nose sa stresom i neprijatnostima Vladan Stanković kaže: „Meni ti pritisci daju dodatnu snagu da istrajem u borbi. Hapšen sam, dobijao sam batine u policijskoj stanici, svašta sam doživeo. Ali znam da slobodu ne može niko da ti pokloni. Moraš svakog dana da se boriš, jer samo slobodan čovek je čovek. Ko god mi kaže da je moja borba besmislena ja im kažem da se borim i za njih“. Draganina ideja vodilja u borbi je da sve što radi radi za svoje ćerke, za njihov bolji život.

Solidarnost i podrška

Najmoćnije oružje protiv svake vrste nepravde su jedinstvo, solidarnost i zajedništvo.

Koliko god bilo teško nositi se sa svim nedaćama, sve se mnogo lakše podnosi kada znate da u toj borbi niste sami. Međutim postoje ljudi koji nemaju podršku porodice I najbližih prijatelja. Poruka za njih je da ne odustaju, da pokušaju da nađu ljude sa kojima dele iste stavove, nevladine organizacije, grupe građana, stranke… Pre svega važno je da postoji inicijativa u samom čoveku, da sagleda realnost kakva zaista jeste, da počne da veruje da zajedno sa istomišljenicima može da se menja svet na bolje. Jedini način da se zaštitimo kao građani Srbije koji imaju dovoljno hraborsti da javno govore istinu, jeste da pokažemo solidarnost. Ne smemo da dopustimo da se najhrabriji među nama osećaju nezaštićeno, kao i da nemili događaji, vređenja i pritisak na nekoga prođu neopaženo.

Jelena Ranković