Kada smo pre četiri godine započeli sa serijalom Razgovora, naš jedini cilj je bio da pružimo priliku običnim ljudima da se uključe u svakodnevna pitanja od kojih zavisi budućnost svih nas. Želeli smo da kroz neformalne razgovore oslikamo važnost uloge svakog pojedinca i pojedinke i na taj način podstaknemo izgradnju demokratskog društva koje počiva na sistemu vrednosti, vladavini prava i poštovanju zakona. Na tom putu osvojili smo ulogu mosta koji spaja one koji odlučuju, sa onima koji posledice tih odluka žive. One koji su se obavezali da menjaju, sa onima kojima su promene potrebne.

Naši prvi Razgovori nosili su naziv “Punoletstvo promena” i kroz kratak osvrt na čuvene izbore 24. septembra 2000. nakon kojih je usledila petooktobarska revolucija i svrgavanje režima Slobodana Miloševića, napravili smo presek gde smo tih 18 godina posle. Danas želimo da iskoristimo priliku i podsetimo se tih Razgovora, preispitamo koliko je od onoga što je izrečeno tada suštinski aktuelno i danas i koji su to izazovi koji strpljivo čekaju da ih kao društvo prevaziđemo.

Prisećajući se opažanja velike Gordane Suše, koja nažalost nije više među nama, čini se da je ono što je izrekla tada moglo biti izrečeno i danas, neposredno pre nastanka ovog teksta. Kao odgovorna novinarka i savesna građanka u analizi tadašnje situacije, Goca je istakla ulogu medija i njihovu degradiranost izostankom etike i objektivnosti. Oštro je kritikovala monopol u medijskom prostoru i nejednaku zastupljenost političkih aktera u korist vladajućeg režima. Osuđujući manipuliaciju građana kroz svakodnevno serviranje mantre da imamo najveću stopu rasta, da smo najbolji u regionu, da živimo najbolje, ukazujući na korelaciju javnog raspoloženja i onoga što nam se servira u javnosti, a što najčešće nema veze sa realnom situacijom na terenu i u novčaniku. Činjenica da nam ove zime prete restrikcije struje i to ne isključivo kao posledica rata Rusije i Ukrajne, već uveliko posledica nestručnog rukovođenja i upravljanja EPSom, iako u medijima Srbiju nazivaju ekonomskim tigrom, možda najbolje pokazuju činjenicu da opasnost koju smo detektovali tada, živimo i sada.

„Mi živimo u drugom dobu. Nema društva više. Moji prijatelji koji se bave digitalnim komunikacijama to zovu “Bubble” (balon). To znači da se svako nađe u nekom balončiću, povremeno se seli iz jednog u drugi balončić i mi živimo u nekoj grupi balončića koja se raspršila i više nemamo strukturu“, rekao je tada Voja Žanetić. I tada se moglo zaključiti da je iskazivanje političkih stavova i mišljenja na društvenim mrežama stvorilo ličan iluzoran osećaj učešća i aktivizma. Nazadni hod demokratizacije koji živimo iz dana u dan ipak zahteva više od svakoga od nas ne bi li zaista krenuli putem promena.

Kao najveći izazov za opozicione političke partije vreme je izdvojilo pitanje kako motivisati ljude razočarane u politiku u Srbiji, društvo u koje se nije u kontinuitetu ulagalo sa namerom da suštinski razume i sledi demokratiju, opisao je tada Dejan Ilić: „Bez sredstava neophodan je jedan malo strpljiviji rad. Sa ljudima mora da se razgovara, da se objašnjava, da se onim ljudima koji nemaju, kaže da će imati još manje od toga što nemaju, jer ovaj režim sigurno neće napraviti da oni imaju više, jer ovom režimu nije u interesu da oni imaju više. Režimi ove vrste žive od toga što ljude guraju na egzistencijalni rub.“ Činilo se i tada, a i danas nakon izbora koji su održani pre samo nekoliko meseci, a koji su one koji su rešili da izađu na izbore posebno razočarali rezultatom, da ovo ostaje na agendi najvećih izazova za političke partije.

Prve Razgovore “Punoletstvo promena” možete pogledati ovde.