Piše: Advokat Marko Pantić

Jedan postizborni događaj je (očekivano) pokupio celokupnu medijsku slavu izbornog procesa. Naravno, reč je o „sastanku Đilas-Vučić“ koji je inicirao lider opozicione Stranke slobode i pravde, a (reizabrani) predsednik države prihvatio. Međutim, da nije bilo ovog, neki će reći istorijskog, sastanka – jedna od glavnih (ako ne i glavna) tema svakako bi bila ono što se u struci naziva zaštita izbornog prava. Čini se da se i dobar deo opozicije većinski i na nju pozivao, kritikujući naizgled jednostran postupak Dragana Đilasa. Verovatno većina može pretpostaviti, reč je o žalbama i prigovorima.

Zakon o izboru narodnih poslanika je naš krovni zakon u izbornom procesu i neke njegove norme se supsidijerno primenjuje i u procesu biranja predsednika Republike. U svojoj glavi 9, koja nosi naziv kao naslov ovog teksta, detaljno propisuje koja pravna sredstva stoje na raspolaganju izbornim akterima, pod kojim rokovima i uslovima se mogu podneti, kao i ko je nadležan da o njima odlučuje.

Pre nego što pređemo na analizu ovih pravnih sredstava, želimo da ukažemo na neke zanimljivosti. Prvo, aktuelni Zakon o izboru narodnih poslanika stupio je na snagu 14. februara tekuće godine. Kako odavno znamo da su izbori bili planirani za početak aprila, reč je o činjenici koja je svakako nasuprot međunarodnoj praksi koja predviđa da se izborno zakonodavstvo ne treba menjati bar godinu dana pre održanja izbora. Drugo, mora se napomenuti da je ovaj zakon (kao i set ostalih izbornih zakona) ipak plod neke vrste dijaloga koji je između političkih stranaka vlasti i opozicije vođen na dva koloseka – uz prisustvo i bez prisustvo evroparlamentaraca. Treće, značajno je sužena primena prigovora kao glavnog pravnog sredstva u izbornom procesu zbog zloupotrebe prava na podnošenje prigovora kojoj smo svedočili pre 2 godine, kada je na adresu Republičke izborne komisije, a potom i Upravnog suda, dospelo preko 3000 prigovora pa žalbi.

Analizu počinjemo formalno novim pravnim sredstvom čije je „biće“ u prethodnom zakonu „potpadalo“ pod prigovor. Reč je zahtevu za poništavanje glasanja na biračkom mestu. Kako se iz etimološkog značenja može zaključiti reč je o zahtevu da se poništi glasanje na tačno određenom biračkom mestu – iz konkretnih razloga. Pravo na njegovo podnošenje ima birač ukoliko ga je birački odbor neosnovano sprečio da glasa ili ako mu je na biračkom mestu povređeno pravo na slobodno i tajno glasanje. Takođe, ovo pravo ima i podnosilac proglašene izborne liste ukoliko je na biračkom mestu došlo do do nepravilnosti tokom sprovođenja glasanja.

Ovde dolazimo do dva noviteta koja su predviđena aktuelnim zakonom. Prvi (i manji) se odnosi na rok u kojem se može podneti zahtev. Taj rok je produžen – na 72 časa – u odnosu na rok od 48 časova koji je prethodni zakon predviđao za podnošenje prigovora. Ovaj rok se (kao i u prethodnom zakonu) ima računati od momenta zatvaranja biračkog mesta. Drugi (i veći) novitet se odnosi na organ kojem se zahtev podnosi. Važeći zakon uvodi veliku novinu u naš izborni proces tako što pored (već postojećih organa) Republičke izborne komisije i biračkih odbora – formira i tzv. administraciju srednjeg nivoa – lokalnu izbornu komisiju. Ova institucija nam je do sada bila poznata samo kada je bilo reči o lokalnim izborima, i ovo je prvi put da je imala nadležnosti za sprovođenje parlamentarnih (i predsedničkih) izbora. Upravo je lokalna izborna komisija organ kojem su ovlašćena lica mogla izjaviti zahtev za poništavanje izbora na biračkom mestu. Kao i kod roka za izjavljivanje, rok u kojem je komisija morala doneti (i objaviti) rešenje po prigovoru – iznosi 72 časa, ovaj put od prijema zahteva.

Uvođenjem u pravni sistem zahteva za poništavanje izbora sužen je prostor  našem tradicionalnom pravnom institutu – prigovoru. Iako sam zakon predviđa više vrsta ovog pravnog sredstva, čini se da je bila jasna intencija zakonodavca da se smanji pritisak na Republičku izbornu komisiju u danima koji sleduju izbornom danu. Jer, RIK je i dalje nadležna da odlučuje o prigovorima.

Zakon prvenstveno legitimiše podnosioca proglašene izborne liste da može podneti prigovor protiv donete odluke, preduzete radnje i zbog propuštanja da se donese odluka ili preduzme radnja od strane organa nadležnih za sprovođenje izbora. Takođe, svi (prevashodno) birači koji su podneli zahtev za poništavanje izbora na izbornom mestu mogu podneti prigovor protiv rešenja lokalne izborne komisije kojim je njihov zahtev odbijen. Kako je u najvećem broju slučajeva reč o pravnim laicima, teško se može očekivati da oni uopšte budu pravovremeno informisani o svojim pravima, a kamoli da posegnu za pisanjem striktno formalnog pravnog sredstva koje mora ispuniti mnoštvo tehničkih uslova da bi uopšte bilo uzeto u razmatranje. Republička izborna komisija ima rok od 72 časa da donese rešenje po podnetom prigovoru. Ovaj rok se računa od momenta prijema prigovora.

Treće pravno sredstvo koje propisuje Zakon o izboru narodnih poslanika možemo takođe definisati kao tradicionalno u našem pravnom sistemu. Reč je o žalbi koja se podnosi Upravnom sudu i koja predstavlja oblik sudske zaštite izbornog prava. Lica legitimisana za podnošenje žalbe jesu sva ona lica koja su bila legitimisana za podnošenje prigovora, pa je RIK odbila njihove prigovore. Rok je takođe produžen pa iznosi 72 časa od dana prijema rešenja (kojim je odbijen prigovor), a Upravni sud takođe ima rok od 72 časa da donese (i objavi) svoju odluku. Odluke Upravnog suda po žalbama jesu pravnosnažne i protiv njih se ne mogu ulagati vanredna pravna sredstva.

Umesto zaključka, želim da navedem da su sa aspekta legaliteta (bez ulaženja u meritum) Republička izborna komisija i Upravni sud funkcionisali u skladu sa međunardnim standarima postupanja u izbornom procesu. Na njihovim veb stranicama objavljeni su svi prigovori i žalbe koje su podnosioci izjavljivali, kao i sva rešenja i odluke koje su doneli organi po podnetim sredstvima. Što se izbornih takmaca tiče, oni verovatno to već znaju, ali nije zgoreg pomenuti da bi za neki sledeći ciklus valjalo da formiraju timove koji bi se bavili ovim pitanjima kako bi zaštita prava birača i ceo legitimitet izbornog procesa bio na još višem nivou.